Usluge

POREMEĆAJ SOCIJALNE KOMUNIKACIJE
Socijalni (pragmatički) komunikacijski poremećaj karakteriziraju teškoće neverbalne i verbalne komunikacije koje se ne mogu objasniti nižim kognitivnim sposobnostima (DSM-V, 2014). Poremećaj socijalne komunikacije predstavlja netipičan komunikacijski razvoj djeteta koji se uočava u ranom razvoju. Razvoj komunikacije započinje rođenjem djeteta i ono komunicira prirodnim znakovima bez komunikacijske namjere. Krajem prve godine života dijete počinje komunicirati s namjerom da okolinu izvijesti o svojim potrebama ili željama. U tom razdoblju djeca počinju koristiti komunikacijske znakove koje okolina može razumjeti. Važno je napomenuti da se jezična poruka u komunikaciji, osim govorom, može prenijeti i na mnoge druge načine (gestama/znakovnim jezikom, putem slika, pisanjem i slično). Geste su odlična podrška u komunikaciji kad jezično-govorni razvoj iz nekoga razloga „zaškripi“ i one isključivo potiču daljnji razvoj govora. U neverbalnoj komunikaciji vidljvi su rani znakovi kao što su oskudnija imitacija facijalne ekspresije i manjak kontakta očima, slabiji interes za suradnju u aktivnostima s drugom djecom, dok u kasnijoj govornoj fazi teže poštuju pravilo izmjene govora, teže prate temu i sadržaj razgovora, teže razumiju dvosmislene ili neizrečene sadržaje. Jezična obilježja osoba sa socijalnim komunikacijskim poremećajima odnose se na otežanu upotrebu jezičnog znanja (pragmatika), pogrešan redoslijed riječi u rečenici, stereotipno ponavljanje riječi ili fraza, teškoće u usvajanju značenja (semantika).

Autizam podrazumijeva teškoće u socijalnoj komunikaciji i socijalnim interakcijama u vidu nedostataka u socioemocionalnoj uzajamnosti (npr.atipični socijalni pristup, neuspjeh u održavanju konverzacije, smanjeno dijeljenje interesa i emocija, smanjeno iniciranje komunikacije, osiromašena socijalna imitacija), nedostataka u neverbalnim komunikacijskim ponašanjima (npr. neadekvatna socijalna uporaba kontakta očima, postura tijela, atipičnost u intonaciji, ritmu i visini govora..), nedostataka  u razvoju, održavanju i razumijevanju odnosa prikladnih za razvojnu dob ( npr. teškoće u prilagođavanju ponašanja različitim socijalnim kontekstima), teškoće u dijeljenju imaginacijske igre, u sklapanju prijateljstva te prisutnost  ograničenih, repetitivnih oblika ponašanja, interesa ili aktivnosti koji se manifestiraju kroz najmanje dva od sljedećih simptoma:

• stereotipni ili repetitivni motorički pokreti, uporaba predmeta ili govora (npr. motoričke stereotipije, repetitivna uporaba predmeta, eholalija (ponavljanje tuđih iskaza))
• pretjerano pridržavanje rutina, ritualiziranih oblika ponašanja, pretjerana otpornost promjenama
• ograničeni interesi koji su atipični po intenzitetu i usmjerenosti (npr. preokupiranost brojevima, slovima; usmjerenost na nekoliko istih predmeta, tema ili aktivnosti)
• hiper ili hipo reaktivnost na senzoričke inpute ili neobični interesi za senzoričke aspekte u okolini (npr. preokupiranost teksturom predmeta, visoka tolerancija na bol ili averzija prema dodirivanju)

Jezični se poremećaji vrlo često označavaju terminima kao što su zakašnjeli jezični razvoj, nerazvijen govor ili usporen razvoj govora te posebne jezične teškoće. Razvoj jezičnih sposobnosti ima svoje temelje u brojnim drugim sposobnostima tako da ga može narušiti i najsitniji nedostatak u nekome drugome segmentu (npr. pamćenje, percepcija i sl.). Razvojni jezični poremećaji odnose se na razdoblje usvajanja jezika, a stečeni jezični poremećaji nastaju nakon što je usvojena baza materinskog jezika. Razvojni jezični poremećaji uključuju zakašnjeli jezični razvoj, što znači da će kasniti pojava prve riječi i pojaviti se s oko godinu i pol dana ili kasnije, a u dobi od dvije godine dijete će proizvoditi manje od 50 riječi. Posebne jezične teškoće nepoznatog su uzroka i odnose se na djecu čije su jezične vještine siromašne u odnosu na dob djeteta i njegove neverbalne sposobnosti. Postoje različiti profili djece s jezičnim teškoćama. Odstupanja u jeziku s dobi postaju sve očitija što utječe i na ovladavanje vještinama čitanja i pisanja. Moguće je da se jezično izražavanje izdvoji kao izolirani problem ili slabija točka u odnosu na druge sposobnosti - tada govorimo o ekspresivnim jezičnim teškoćama. Dok djeca s receptivnim jezičnim teškoćama pokazuju da je razumijevanje jezika ispod razine primjerene za određenu kronološku dob. Neka obilježja djece s posebnim jezičnim teškoćama su: otežano usvajanje novih riječi, kašnjenje u oblikovanju dvočlanih i višečlanih iskaza, usporen razvoj fonološkog sustava, prisutnost pogrešaka u glagolskoj i imenskoj morfologiji, teškoće u pripovijedanju itd.

Traumatsko oštećenje mozga podrazumijeva ozljedu moždanog tkiva uzrokovanu vanjskom fizičkom silom ili nasilnim pomicanjem glave. Najčešći uzroci traumatskog oštećenja mozga su prometne nesreće, padovi i prostrijelne rane. Najčešće posljedice ovakvih oštećenja su tjelesne teškoće (glavobolja, vrtoglavica, mučnina, povraćanje, narušena ravnoteža, narušena osjetila, promjene u snazi i koordinaciji tijela), neurobihevioralne teškoće (problemi pamćenja, poremećaji spavanja, poremećaji svijesti – dezorijentacija, smetenost; psihičke promjene) te kognitivno-komunikacijske teškoće (teškoće u slijeđenju toka misli; usporena i isprekidana konverzacija; teškoće nalaženja riječi; ispuštanja, umetanja i izbacivanja slogova unutar riječi; zamjene riječi nekom drugom; teškoće u imenovanju; loša jezična organizacija i dr.).

Specifične teškoće učenja obuhvaćaju populaciju djece koja usprkos svojim urednim spoznajnim (intelektualnim) sposobnostima, nepostojanju organskih ili senzoričkih oštećenja niti različitih drugih vidljivih (poznatih) bioloških i/ili psiholoških čimbenika ne uspijevaju postići odgovarajući akademski uspjeh (Galić Jušić, 2004.) To su disleksija, disgrafija, diskalulija, ADHD/ADD, dispraksija.

Teškoće u učenju karakterizira drugačiji način obrade informacija i mozgovnog funkcioniranja od ostalih učenika iste kronološke dobi. Zahvaćaju teškoće u čitanju, pisanju, računanju, govorenju, zaključivanju, pamćenju i razumijevanju matematičkih problema, koje se javljaju zbog problema u prijenosu, obradi i pohranjivanju (pamćenju) auditivnih, vizualnih i taktilnih informacija.

Disleksija podrazumijeva neovladanost vještinom čitanja na način da je razina čitanja ispod očekivane u odnosu na kronološku dob, kognitivne sposobnosti i odgovarajuću poduku. Kod disleksije i kod teškoća u ovladavanju čitanjem i pisanjem, brzina čitanja je spora, prisutne su zamjene sličnih slova (grafema), slovkanje i nemogućnost spajanja glasova (fonema) u riječ, zamjena jedne riječi nekom drugom ili čitanje napamet, teškoće u razumijevanju pročitanog. Naznake disleksije ili teškoća u ovladavanju čitanjem mogu se očitivati već u predškolskoj dobi, ukoliko dijete ima poteškoća sa raščlambom rečenice na riječi, razumijevanjem i proizvodnjom rime, rastavljanjem riječi na slogove i spajanjem slogova u riječ, izdvajanjem prvog i posljednjeg glasa u riječi, glasovnom analizom i sintezom, motorički su nespretnija, imaju teškoća u slijeđenju ritma, odbijaju crtanje, čitanje priča. Disgrafija ili teškoće u pisanju podrazumijevaju ispuštanje slova u riječima (npr. mrak – mak, blago - bago), zamjene ( npr. leptir –reptil, dlaka – glaka, majka – mama) i dodavanja ( npr. banana – bananana), sastavljanje dviju riječi koje se pišu odvojeno (npr. mamaje rekla..) i rastavljanje riječi koje se pišu zajedno (npr. će mo) te zrcalno pisanje slova i ne poštivanje pravopisa. Također je često prisutno nepravilno oblikovanje slova (slova su ukošena, prevelika ili premala, ne poštuju se granice crtovlja) i nepravilan hvat olovke.

MUCANJE
Mucanje je govorni poremećaj koji je karatkeriziran čestim ponavljanjima glasova ili slogova, jednosložnih riječi, produžavanjem glasova i/ili blokadama. Uz to, mogu se pojaviti i sekundarna ponašanja poput tikova (pretjerano treptanje, nevoljni pokreti glave i/ili udova).

Mucanje se najčešće pojavljuje između 2. i 5. godine života. Prema statističkim podatcima, učestalost mucanja kreće se oko 2.4% u vrtićkoj dobi i 1% u školskoj dobi te se češće javlja kod dječaka nego kod djevojčica.

Točan uzrok mucanja nije poznat. Obiteljske studije pokazale su da postoji genetska predispozicija za razvoj mucanja, no, ne može se zanemariti ni okolinski utjecaj u kojem se nalazi „okidač“ (stresan događaj za dijete) koji dovodi do aktiviranja mucanja. Također se pokazalo da dječaci imaju veću sklonost k razvojno perzistentnom mucanju, za razliku od djevojčica koje se brže oporavljaju (3:1 u školskoj dobi). Neki od prediktivnih faktora oporavka od mucanja su: rana pojava mucanja (prije 3. godine), dobre jezične, fonološke i neverbalne sposobnosti, ženski spol i negativna obiteljska anamneza. Mucanje se češće javlja kod djece koja imaju slabije jezične sposobnosti, problem slušnog procesiranja (obrade zvuka), teškoće u praćenju ritma, poremećaj koncentracije (ADD) i hiperaktivnost (ADHD).

Problem mucanja uvelike utječe na socijalni i psihološki razvoj djeteta, stoga je važno pravovremeno reagirati i pružiti pomoć.

BRZOPLETOST
Brzopletost je poremećaj tečnosti govora kod kojeg postoje prebrzi, dizritmični segmenti praćeni neprimjerenim stankama, krivim izgovaranjem slogova ili njihovim izostavljanjem te pretjeranim normalnim netečnostima (Belić i sur., 2015, prema St. Louis i Schulte, 2011). Brzopletost karakterizira smanjena svjesnost poremećaja, smanjena zabrinutost za navedeni problem, a mogu postojati i lošije jezične vještine, slaba razumljivost govora, artikulacijski poremećaji, problemi s pažnjom i sl.

Riječ je o najčešćim govornim poremećajima zbog kojih djeca dolaze logopedu. Poremećajem izgovora smatra se sve ono što ometa razumljivost ili odvlači pažnju sugovornika od sadržaja poruke. Najčešćim artikulacijskim poremećajima pripada pogrešan izgovor glasova S, Z, C, Š, Ž, Č, Đ, DŽ, zatim R, L, Lj, K, G, T, D i dr. Artikulacijski poremećaji mogu se manifestirati na tri načina: ispuštanjem određenog glasa (npr. umjesto „ruka“ dijete kaže „uka“), zamjenom određenog glasa nekim drugim glasom (npr. umjesto „mala“ dijete kaže „maja“) i pogrešnim načinom izgovora nekog glasa, odnosno krivim položajem govornih organa tijekom izgovora nekog glasa (npr. kod izgovora glasa S, jezik zauzima pogrešan položaj između zuba, umjesto pravilnog položaja iza donjih/gornjih sjekutića).

Jezični se poremećaji vrlo često označavaju terminima kao što su zakašnjeli jezični razvoj, nerazvijen govor ili usporen razvoj govora te posebne jezične teškoće. Razvoj jezičnih sposobnosti ima svoje temelje u brojnim drugim sposobnostima tako da ga može narušiti i najsitniji nedostatak u nekome drugome segmentu (npr. pamćenje, percepcija i sl.). Razvojni jezični poremećaji odnose se na razdoblje usvajanja jezika, a stečeni jezični poremećaji nastaju nakon što je usvojena baza materinskog jezika. Razvojni jezični poremećaji uključuju zakašnjeli jezični razvoj, što znači da će kasniti pojava prve riječi i pojaviti se s oko godinu i pol dana ili kasnije, a u dobi od dvije godine dijete će proizvoditi manje od 50 riječi. Posebne jezične teškoće nepoznatog su uzroka i odnose se na djecu čije su jezične vještine siromašne u odnosu na dob djeteta i njegove neverbalne sposobnosti. Postoje različiti profili djece s jezičnim teškoćama. Odstupanja u jeziku s dobi postaju sve očitija što utječe i na ovladavanje vještinama čitanja i pisanja. Moguće je da se jezično izražavanje izdvoji kao izolirani problem ili slabija točka u odnosu na druge sposobnosti - tada govorimo o ekspresivnim jezičnim teškoćama. Dok djeca s receptivnim jezičnim teškoćama pokazuju da je razumijevanje jezika ispod razine primjerene za određenu kronološku dob. Neka obilježja djece s posebnim jezičnim teškoćama su: otežano usvajanje novih riječi, kašnjenje u oblikovanju dvočlanih i višečlanih iskaza, usporen razvoj fonološkog sustava, prisutnost pogrešaka u glagolskoj i imenskoj morfologiji, teškoće u pripovijedanju itd.

Moždani udar je neurološki poremećaj koji je nastao zbog poremećaja moždane cirkulacije što dovodi do smanjene opskrbe moždanog tkiva kisikom i hranjivim tvarima. Može biti ishemijski i hemoragijski. Ishemijski moždani udar nastaje zbog ugruška koji je začepio arteriju i tako onemogućio protok krvi, a hemoragijski je uzrokovan puknućem krvne žile i izljevom krvi u okolno tkivo.

Neke od posljedica moždanog udara značajno mogu utjecati na jezične i govorne vještine, kao i na gutanje i hranjenje. Mogu se javiti afazija, dizartrija (anartrija) i/ili disfagija.

AFAZIJA
Afazija je poremećaj koji je nastao zbog oštećenja jezičnih centara u mozgu uslijed moždanog udara, traumatskog oštećenja mozga, tumora, infekcija i sl. Dvije najpoznatije vrste afazija su Brocina i Wernickeova afazija.

Ukoliko je do moždanog udara došlo u centru za razumijevanje jezika (Wernickeovo područje, stražnji dio gornje temporalne vijuge lijeve hemisfere), govorimo o Wernickeovoj afaziji. Osnovno obilježje je narušeno razumijevanje jezika, dok je proizvodnja uredna. Osobe s Wernickeovom afazijom često mnogo govore, stvaraju nove besmislene riječi, zamijenjuju riječi i slova pa im je govor često nerazumljiv. Prisutni su značajni probelmi imenovanja, čitanja i pisanja, ponavljanja. Teškoće razumijevanja ovise o težini same ozljede.

Brocina afazija uzrokovana je oštećenjem stražnjeg dijela donje temporalne vijuge lijeve hemisfere. Razumijevanje jezika je očuvano, a narušena je proizvodnja jezika, stoga se još naziva i motorička afazija. Osoba s Brocinom afazijom ne može ponavljati, spontano govoriti, čitati na glas; prisutne su teškoće u imenovanju.

DIZARTRIJA
Dizartrija je motorički govorni poremećaj nastao oštećenjem perifernog ili središnjeg živčanog sustava koji rezultira teškoćama mišićne kontrole govornog aparata. Dolazi do slabosti, inkoordinacije, paralize ili pareze govornih mišića, smetnji u snazi, brzini, tonusu mišićnih pokreta. Narušene su artikulacija, fonacija, rezonancija i prozodija.

APRAKSIJA
Apraksija je poremećaj motoričkog planiranja koji rezultira nemogućnošću izvođenja namjernih pokreta, unatoč želji i mogućnosti izvođenja pokreta. Simptomi uključuju artikulacijske pogreške (često traže pravilan položaj govornih organa za izgovor neke riječi) i narušenu prozodiju. Snaga, raspon pokreta i koordinacija su normalni kod neverbalnih oralnih pokreta.

DISFAGIJA
Disfagija podrazumijeva teškoće u gutanju, probleme u žvakanju hrane, pripremanju za gutanje, u iniciranju gutanja, tjeranju zalogaja kroz ždrijelo, te prihvatu i prijenosu hrane kroz ezofagus do želuca.

U slučaju disfagije, logoped treba procijeniti oralno–faringealne i respiratorne funkcije koje su u vezi s hranjenjem te osigurati edukaciju, savjetovanje i trening osobe s disfagijom i njenih najbližih.

PRIMJENOM MNRI^® METODE, ponovno se stimulira integracija refleksnih obrazaca kako bi se poboljšale motoričke i kognitivne vještine.

MNRI^® metoda ili neurosenzomotorna integracija refleksa je metoda dr. Svetlane Masgutove (SMEI - Svetlana Masgutova Educational Institute, USA), koja je istražila utjecaj motoričkih refleksa i senzoričke integracije na različite aspekte motoričkog, komunikacijskog, kognitivnog i emocionalnog razvoja. Osim što su ključni za preživljavanje, osobito tijekom stresa i opasnosti, urođeni primarni refleksi i refleksni obrasci predstavljaju temelj za razvoj mozga, odnosno za sve kognitivne i intelektualne procese tijekom sazrijevanja. Tijekom intrauterinog razvoja ili kasnije tijekom života, dijete ili odrasla osoba može doživjeti traumu koja onemogućava adekvatnu uporabu refleksnih obrazaca. Nakon stresnog događaja kod neke djece, primarni refleksi mogu biti zadržani dulje vrijeme nego što je uobičajeno, zbog motoričkih teškoća, teškoća u senzoričkoj obradi ili slaboj integraciji refleksa.