Moj najtužniji događaj bio je u školi. Dok sam išla u 1. razred i cijelu osnovnu školu, djeca su mi se rugala zbog mucanja, vrijeđala me i bilo je užasno, izgubila sam volju za svime. Izgubila sam volju da se javljam na satu, iako sam znala sve odgovore. Ja zapravo pola tih vrijeđanja nisam prijavila, svaki put kada bih rekla mami, znam da bi bila tužna. U školi su mi nanijeli nepravdu…

Moje mucanje je vrlo jako. Najnezgodnije situacije su mi odlazak u nepoznata društva, rodbina koju ne znam tako dobro. Mucanje mi se najviše pojavljuje na glasovima p i h, tada ubacujem riječi: tako znači…Najveću napetost osjećam u grlu. Prije ili tijekom govora osjećam jače lupanje srca, crvenilo…Najviše mucam među nepoznatim ljudima. Moja sreća bi bila potpuna da se riješim mucanja…

Ja sam majka 10-ogodišnjeg dječaka. On je bistar, pametan. Nije problem usmeni dio odgovora, nego pismeni iz kojih uvijek dobiva loše ocjene. Kao da ne razumije zadatak. Ima problema sa razumijevanjem pismenog dijela teksta, treba mu više vremena da ga riješi. Ispušta slova ili ih zamijenjuje i ne voli čitati lektiru. Ja učim sa njim. Uskoro će 5. razred, a on ne može samostalno učiti. Želim mu pomoći.

Moj suprug je doživio moždani udar u 32. godini života. Život mi se u potpunosti promijenio. Brinem o njemu svaki dan. Prošli smo sve rehabilitacije, uočava se napredak, no vidim da bi on mogao više. Mlad je, ima volju za životom. Očekujem da će se oporaviti, makar to trajalo 20 godina. Želim mu pronaći najbolje od struke kako bi imali još kvalitetniju komunikaciju. Želim da hoda, normalno žvače, da se smije, komunicira, da može samostalno obavljati svoje svakodnevne rutine…