"Terapija je učinkovita i zanimljiva. Program je super organiziran. Profesorice su ljubazne i žele pomoći. Svima bih preporučila VaLMod centar."

"Terapija je izvrsna. Iako sam u Varaždin došao s pozitivnim očekivanjima, nisam se nadao ovolikom napretku. U sve djelatnike VaLModa imam maksimalno povjerenje."

"Moj prijedlog je da nikad ne prestajete raditi ovo, jer pomaže."

Popis država odakle nam dolaze polaznici na VaLMod® program(e):

Svetlana Masgutova Educational Institute ® , Orlando, USA

MediTECH ® Electronic GmbH, Wedemark, Deutschland

Fakultet organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu, Varaždin

Valovi - Centar cjelovitog zdravlja

VTV-televizija

Muzej anđela Varaždin

Reklame Belaj

Exabyte

DORAT d.o.o., Varaždin

Nanotech

Flash

DV Bajka

DV Marčan

POREMEĆAJ SOCIJALNE KOMUNIKACIJE
Socijalni (pragmatički) komunikacijski poremećaj karakteriziraju teškoće neverbalne i verbalne komunikacije koje se ne mogu objasniti nižim kognitivnim sposobnostima (DSM-V, 2014). Poremećaj socijalne komunikacije predstavlja netipičan komunikacijski razvoj djeteta koji se uočava u ranom razvoju. Razvoj komunikacije započinje rođenjem djeteta i ono komunicira prirodnim znakovima bez komunikacijske namjere. Krajem prve godine života dijete počinje komunicirati s namjerom da okolinu izvijesti o svojim potrebama ili željama. U tom razdoblju djeca počinju koristiti komunikacijske znakove koje okolina može razumjeti. Važno je napomenuti da se jezična poruka u komunikaciji, osim govorom, može prenijeti i na mnoge druge načine (gestama/znakovnim jezikom, putem slika, pisanjem i slično). Geste su odlična podrška u komunikaciji kad jezično-govorni razvoj iz nekoga razloga „zaškripi“ i one isključivo potiču daljnji razvoj govora. U neverbalnoj komunikaciji vidljvi su rani znakovi kao što su oskudnija imitacija facijalne ekspresije i manjak kontakta očima, slabiji interes za suradnju u aktivnostima s drugom djecom, dok u kasnijoj govornoj fazi teže poštuju pravilo izmjene govora, teže prate temu i sadržaj razgovora, teže razumiju dvosmislene ili neizrečene sadržaje. Jezična obilježja osoba sa socijalnim komunikacijskim poremećajima odnose se na otežanu upotrebu jezičnog znanja (pragmatika), pogrešan redoslijed riječi u rečenici, stereotipno ponavljanje riječi ili fraza, teškoće u usvajanju značenja (semantika).

Autizam podrazumijeva teškoće u socijalnoj komunikaciji i socijalnim interakcijama u vidu nedostataka u socioemocionalnoj uzajamnosti (npr.atipični socijalni pristup, neuspjeh u održavanju konverzacije, smanjeno dijeljenje interesa i emocija, smanjeno iniciranje komunikacije, osiromašena socijalna imitacija), nedostataka u neverbalnim komunikacijskim ponašanjima (npr. neadekvatna socijalna uporaba kontakta očima, postura tijela, atipičnost u intonaciji, ritmu i visini govora..), nedostataka  u razvoju, održavanju i razumijevanju odnosa prikladnih za razvojnu dob ( npr. teškoće u prilagođavanju ponašanja različitim socijalnim kontekstima), teškoće u dijeljenju imaginacijske igre, u sklapanju prijateljstva te prisutnost  ograničenih, repetitivnih oblika ponašanja, interesa ili aktivnosti koji se manifestiraju kroz najmanje dva od sljedećih simptoma:

• stereotipni ili repetitivni motorički pokreti, uporaba predmeta ili govora (npr. motoričke stereotipije, repetitivna uporaba predmeta, eholalija (ponavljanje tuđih iskaza))
• pretjerano pridržavanje rutina, ritualiziranih oblika ponašanja, pretjerana otpornost promjenama
• ograničeni interesi koji su atipični po intenzitetu i usmjerenosti (npr. preokupiranost brojevima, slovima; usmjerenost na nekoliko istih predmeta, tema ili aktivnosti)
• hiper ili hipo reaktivnost na senzoričke inpute ili neobični interesi za senzoričke aspekte u okolini (npr. preokupiranost teksturom predmeta, visoka tolerancija na bol ili averzija prema dodirivanju)

Jezični se poremećaji vrlo često označavaju terminima kao što su zakašnjeli jezični razvoj, nerazvijen govor ili usporen razvoj govora te posebne jezične teškoće. Razvoj jezičnih sposobnosti ima svoje temelje u brojnim drugim sposobnostima tako da ga može narušiti i najsitniji nedostatak u nekome drugome segmentu (npr. pamćenje, percepcija i sl.). Razvojni jezični poremećaji odnose se na razdoblje usvajanja jezika, a stečeni jezični poremećaji nastaju nakon što je usvojena baza materinskog jezika. Razvojni jezični poremećaji uključuju zakašnjeli jezični razvoj, što znači da će kasniti pojava prve riječi i pojaviti se s oko godinu i pol dana ili kasnije, a u dobi od dvije godine dijete će proizvoditi manje od 50 riječi. Posebne jezične teškoće nepoznatog su uzroka i odnose se na djecu čije su jezične vještine siromašne u odnosu na dob djeteta i njegove neverbalne sposobnosti. Postoje različiti profili djece s jezičnim teškoćama. Odstupanja u jeziku s dobi postaju sve očitija što utječe i na ovladavanje vještinama čitanja i pisanja. Moguće je da se jezično izražavanje izdvoji kao izolirani problem ili slabija točka u odnosu na druge sposobnosti - tada govorimo o ekspresivnim jezičnim teškoćama. Dok djeca s receptivnim jezičnim teškoćama pokazuju da je razumijevanje jezika ispod razine primjerene za određenu kronološku dob. Neka obilježja djece s posebnim jezičnim teškoćama su: otežano usvajanje novih riječi, kašnjenje u oblikovanju dvočlanih i višečlanih iskaza, usporen razvoj fonološkog sustava, prisutnost pogrešaka u glagolskoj i imenskoj morfologiji, teškoće u pripovijedanju itd.

Traumatsko oštećenje mozga podrazumijeva ozljedu moždanog tkiva uzrokovanu vanjskom fizičkom silom ili nasilnim pomicanjem glave. Najčešći uzroci traumatskog oštećenja mozga su prometne nesreće, padovi i prostrijelne rane. Najčešće posljedice ovakvih oštećenja su tjelesne teškoće (glavobolja, vrtoglavica, mučnina, povraćanje, narušena ravnoteža, narušena osjetila, promjene u snazi i koordinaciji tijela), neurobihevioralne teškoće (problemi pamćenja, poremećaji spavanja, poremećaji svijesti – dezorijentacija, smetenost; psihičke promjene) te kognitivno-komunikacijske teškoće (teškoće u slijeđenju toka misli; usporena i isprekidana konverzacija; teškoće nalaženja riječi; ispuštanja, umetanja i izbacivanja slogova unutar riječi; zamjene riječi nekom drugom; teškoće u imenovanju; loša jezična organizacija i dr.).

Specifične teškoće učenja obuhvaćaju populaciju djece koja usprkos svojim urednim spoznajnim (intelektualnim) sposobnostima, nepostojanju organskih ili senzoričkih oštećenja niti različitih drugih vidljivih (poznatih) bioloških i/ili psiholoških čimbenika ne uspijevaju postići odgovarajući akademski uspjeh (Galić Jušić, 2004.) To su disleksija, disgrafija, diskalulija, ADHD/ADD, dispraksija.

Teškoće u učenju karakterizira drugačiji način obrade informacija i mozgovnog funkcioniranja od ostalih učenika iste kronološke dobi. Zahvaćaju teškoće u čitanju, pisanju, računanju, govorenju, zaključivanju, pamćenju i razumijevanju matematičkih problema, koje se javljaju zbog problema u prijenosu, obradi i pohranjivanju (pamćenju) auditivnih, vizualnih i taktilnih informacija.

Disleksija podrazumijeva neovladanost vještinom čitanja na način da je razina čitanja ispod očekivane u odnosu na kronološku dob, kognitivne sposobnosti i odgovarajuću poduku. Kod disleksije i kod teškoća u ovladavanju čitanjem i pisanjem, brzina čitanja je spora, prisutne su zamjene sličnih slova (grafema), slovkanje i nemogućnost spajanja glasova (fonema) u riječ, zamjena jedne riječi nekom drugom ili čitanje napamet, teškoće u razumijevanju pročitanog. Naznake disleksije ili teškoća u ovladavanju čitanjem mogu se očitivati već u predškolskoj dobi, ukoliko dijete ima poteškoća sa raščlambom rečenice na riječi, razumijevanjem i proizvodnjom rime, rastavljanjem riječi na slogove i spajanjem slogova u riječ, izdvajanjem prvog i posljednjeg glasa u riječi, glasovnom analizom i sintezom, motorički su nespretnija, imaju teškoća u slijeđenju ritma, odbijaju crtanje, čitanje priča. Disgrafija ili teškoće u pisanju podrazumijevaju ispuštanje slova u riječima (npr. mrak – mak, blago - bago), zamjene ( npr. leptir –reptil, dlaka – glaka, majka – mama) i dodavanja ( npr. banana – bananana), sastavljanje dviju riječi koje se pišu odvojeno (npr. mamaje rekla..) i rastavljanje riječi koje se pišu zajedno (npr. će mo) te zrcalno pisanje slova i ne poštivanje pravopisa. Također je često prisutno nepravilno oblikovanje slova (slova su ukošena, prevelika ili premala, ne poštuju se granice crtovlja) i nepravilan hvat olovke.